Korenine / Origin / Herkunft

KRITIKA MONOGENETSKOGA (MONOCENTRIČNOGA) ETNIČKOGA

I JEZIČKOGA PRISTUPA

(Fran Ramovš kao mladogramatičar)

Vojislav P. Nikčević

Abstract

A criticism of a monogenetic (monocentric) ethnic and linguistic approach

(Linguist Fran Ramovš as neo-grammarian)

The ideas of monogenetic ethnic approach, as well as the ideas and work of neo-grammarians, are analysed and critically discussed. The linguistic work of Fran Ramovš as a representative supporter of the monogenetic neo-grammarian ideas and as an insightful founder of Slovenian linguistics is discussed from the point of view of the polygenetic conceptualisation of language evolution. His adherence to the monogenetic ethnic and linguistic principles is reflected in the fact that he considered the Slovenian language as existing before the end of the 6^th century A.D and which actually was formed in the period from the end of the 6^th century to the 10^th century A.D., only as a dialect, deriving from one unified very ancient south-Slavic, pre-Slavic and Indo-European language. As an adherent of the German neo-grammarian linguistic school he studied the elements of the Slovenian language as being considered out of the whole system, i.e. in his atomism, including the denomination of his phonetic elements as psycho-physical and psycho-physiological phenomena which can be explained and classified as they are developed from each other in a chain process. Like a negation of this schematic and rather mechanistic understanding of a language appears the more structuralistic school of Ferdinand de Saussure. According to this school the origin of every language, including also of the Slovenian, can be traced back from the very early primordial beginning from the Nostratic to the Indo-European, then pre-Slavic and to the early common south-Slavic pre-language. The phonetics of the language is being constantly subjected to the developing process by mutual interactions over the long time speaking activity. This model is opening a broad way to consider also the ancient Veneti as one of ancestors of the modern Slovenes and their language as one of the origins of the Slovenian language.

Uvod

Fran Ramovš (Ljubljana, 14. IX. 1890 - 16_. IX. 1952) jedan je od najznačajnijih utemeljivača nauke o slovenskom jeziku. Za svojega ne tako dugog života od nešto preko šezdeset godišta, postavio je temelje istoriji, gramatici, pravopisu, leksikografiji, leksikologiji i dijalektologiji toga jezika. U vlastitome veoma širokome naučnom radu baštinio je tekovine nauke o jezikoslovlju sa svijem njegovim pozitivnijem rezultatima i ograničenjima svojega vremena i prostora u kojijema je živio i stvarao. To je sudbina svijeh naučnika, pa čak i velikana među njima kakvi je bio Fran Ramovš. Svojijem grandioznim naučnijem djelom sve do dana današnjega presudno je uticao na generacije slovenskijeh jezikoslovaca. On im je po svemu bio i ostao uzor. U ovome radu namjera mi je da analitičko-kritički ukažem na monogenetska (monocentrična) etnička i jezička ograničenja pristupa Frana Ramnovša kao mladogramatičara. Upravo preko njega kao reprezentativnog predstavnika toga pristupa u slovenistici i slavistici vladajućeg sve do našega doba najbolje će se pokazati i dokazati njegovi nedostaci. To zbog toga što je Ramovšev veliki naučni autoritet predstavljao (i predstavlja) prepreku da bilo ko u jezikoslovlju i pokuša da ga iz toga ugla kritički sagleda, jer se njegovo djelo u jezikoslovnoj slovenistici slijedi kao svetinja, vjeruje mu se kao trajnoj, neprevaziđenoj nauci.

Od poimanja i interpretacije slovenskog jezika Frana Ramovša polazi se kao od predloška za kritiku monogenetskoga (monocentričkoga) etničkoga i jezičkoga pristupa uopšte u jezikoslovlju. U ovome referatu nastojaću da taj pristup kao njegovu naslovljenu temu obradim u vidu nekoliko posebnijeh cjelina. To su:

1. Uvod;

2. Što je monogeneza;

3. Ko su i što su mladogramatičari;

4. Prikaz Frana Ramovša kao monogenetskog mladogramatičara;

5. Što je poligeneza i

6. Zaključak.

Na taj način će se jasno viđeti u kolikoj mjeri je monogenetski etnički i jezički pristup inferioran kako u etnologiji i lingvistici, tako i u antropologiji i biologiji u odnosu na poligenetski prilaz proučavanja pradrevnog postanja naroda, jezika, ljudskijeh vrsta i rasa.

Što je monogeneza

Leksikograf Milan Vujaklija polazi od toga da je monogenizam (grč, mónos - sam, jedan + genésis -postanak) u biologiji i antropologiji: shvatanje da sve ljudske vrste vode podrijeklo samo od jedne vrste, koja je nastala na jednome geografskom mjestu.^l

Jezikoslovac Rikard Simeon tvrdi da je monogeneza teorija (danas uglavnom odbačena od većine lingvista) prema kojoj svi jezici svijeta potiču od jednoga zajedničkog jezika-pretka (Trombletti). Pitanje o pojedinome, zajedničkom izvoru jezika ili sposobnosti izražavanja dugo su obrađivali lingvisti, psiholozi i filozofi, ali se još uvijek smatra neriješenijem.²

U enciklopedistici se drži da je monogenizam biološko-antropološko učenje prema kojemu sve ljudske rase potiču od jednoga istog tipa.³ A na drugom mjestu stoji da je monogenizam ili monogeneza u biologiji hipoteza prema kojoj se za svaku vrstu ili skupinu organizama pretpostavlja evolucioni razvoj iz jednoga primitivnog oblika ili pretka.⁴

I savremeniji jezikoslovci smatraju da je monogeneza (grč. mónos - sam, jedan + genésis - postanak) u biologiji:

1. samozačeće, aseksualno, besplodno množenje;

2. teorija koja pretpostavlja razvitak svijeh organizama iz pojedinačnijeh ćelijica i

3. teorija koja prepostavlja razvitak (evoluciju) novijeh formi iz jednoga jedinog mjesta ili perioda.⁵

Kao što iz svega izloženog slijedi, monogeneza ili monogenizam⁶ predstavlja teoriju, pretpostavku ili pak učenje u etnologiji, lingvistici, antropologiji i biologiji o tome da svi narodi, jezici, ljudske vrste i rase vode podrijeklo od jednoga pranaroda, prajezika, pravrste i prarase nastalijem na jednome zemljopisnom prostoru kao njihovome zajedničkom arealu. Ona kao takva u prapočetku ima uporište u monoteističkome teološkom učenju jevrejske crkve i hrišćanskijeh crkava iz Biblije, da je sve te pranarode, prajezike, pravrste i prarase na zemaljskoj kugli stvorio Bog kao personalni vrhovni tvorac svih svjetova.⁷

Ko su i što su mladogramatičari

Mladogramatičari su jezikoslovci lingvističke škole s kraja XIX. vijeka koju su započeli njemački lingvisti indoevropeisti nazvani Junggrammatiker. Oni su jezik shvatali kao psihičku i fizičku (psiho-fizičku, psiho-fiziološku) djelatnost. Zbog toga smatraju da u prvom redu treba proučavati žive, govorene jezike jer su oni pristupačniji i daju pouzdanije jezičke podatke nego pisani i mrtvi jezici. Zbog toga su visoko cijenili narodni jezik i njegove dijalekte, ali su u praksi često dolazili u sukob sa svojom teorijom, pa su i proučavanju živijeh jezika prilazili izrazito s povijesnoga gledišta jerbo su težili da prikažu jezički razvoj, a ne njegovo savremeno stanje. Povijesno gledište uopštavaju i smatraju ga obaveznijem u proučavanju svih jezičkijeh pojava. Najviše su se bavili glasovnijem promjenama nastojeći da uvjerljivo obrazlože svoju osnovnu postavku o bezizuzetnosti glasovnijeh zakona. Mnogo su se zanimali i analogijom jer ona remeti bezizuzetno djelovanje glasovnijeh zakona. Znatno su razvili i semantiku. Radi dubljega i potanjeg proučavanja, oni su davali prednost istraživanju pojedinijeh, često i veoma sitnih jezičkijeh pojava odvojeno od sredine kojoj pripadaju. To je ujedno i njihov najveći nedostatak, tzv. mladogramatičarski atomizam. Ipak su njihova djela zbog preciznosti u radu vrlo vrijedna, a zajedno s novijem metodama koje su u njima primijenjene, znatno su unaprijedila lingvističku nauku i tako stvorila solidnu osnovu za njezin dalji razvitak.

Mladogramatičarski smjer veoma je snažno uticao na razvoj naše lingvistike; može se reći da je naša lingvistika od kraja XIX. stoljeća do danas sva u znaku mladogramatičarskoga učenja. Među imenima najpoznatijih mladogramatičara, K. Brugmana (Brugmann), B. Delbrika (Delbrück), H. Paula, nalazimo i ime velikoga slaviste Frana Miklošiča (1813-1891), a uz to je istaknuti njemački mladogramatičar Avgust Leskin (Avgust Leskien, 1840-1916) napisao jednu od najboljijeh gramatika našega jezika: Grammatik der serbokroatischen Sprache (Heidelberg, 1914), ali je nepotpuna jer nema sintakse.⁸

Mladogramatičari su na opštem planu polazili od toga da su se svi svjetski jezici kao pojedinačni dijalekti, pa samim tijem i slovenski jezik kao jedan od dijalekata homogenoga praslovjenskog jezika, razvili iz jedinstvenoga prajezika kao njihova raspadnutog zajedničkoga praizvora i prototipa samo na jednome zemljopisnom prostoru kao arealu nastanka. A na posebnom planu njihove glasove poimali su kao psihičke i fiziološke sastojke koji se razvijaju lančano jedan iz drugog razlaganjem ili raspadanjem na nove glasovne sistemske jedinice kao njihove reflekse (odraze).⁹ O kritici mladogramatičarskog shvatanja razvitka jezika na opštem planu biće zbora naprijed u vezi s Franom Ramovšem. A njihov razvoj na posebnom planu su tumačili uprkos izričitoj tvrdnji: "Glas je najmanji odsjek (segment) izgovorene riječi"¹⁰ koji se ne može dalje dijeliti. A i za fonem je rečeno da je "najmanja (takođe dalje nedjeljiva - V.P.N.) jezička jedinica koja nema svoga značenja, ali ima razlikovnu ulogu".¹¹ Oni se razvijaju u suodnosima.

Kao što se u domaćoj navedenoj pa i nenavedenoj literaturi jednako izriču kritike i priznanja njemačkoj mladogramatičarskoj školi, tako se isto i u opštoj lingvistici izričito izjavljuje da se u svojemu originalnome ekstremnom obliku doktrina neogramatičara pokažuje kao neodrživa, ali je ona ipak odigrala značajnu ulogu u razvoju moderne jezikoslovne teorije tvrdeći da u lingvističkoj promjeni postoji regularnost. Jezik se ne mijenja slučajno. Promjena je rezultat mnoštva činilaca i tendencija, koji čak mogu biti suprotni jedan drugome, a lingvistika između ostalog mora da objasni koji su činioci izazvali odredenu izmjenu.¹²  A na drugome mjestu iste knjige o mladogramatičarima se veli ovo: "Mehanicističko viđenje jezika, neogramatičari su prevashodno izvodili na osnovu svojih proučavanja glasova kao fizičkih pojava".¹³ Na mladogramatičarski atomizam njemačke lingvističke škole kao na krupan, široko znan metodološki promašaj, ukazivali su i drugi autori.¹⁴

Prikaz Frana Ramovša kao monogenetskog mladogramatičara

Već je postalo izvjesno da je Ramovš u lingvistici pripadao mladogramatičarskoj školi. Ipak, pogledi te škole na jezik više ga nijesu zadovoljavali. Tražio je izvjesna rješenja kod romaniste H. Schuchardta, francuskog lingviste A. Meilleta, neolingviste Bertolija i de Saussurea te postepeno stvorio vlastite poglede na jezik. No, metoda rada uglavnom mu je ostala na nivou mladogramatičara. Upoznao se i sa novijem pravcima u lingvistici (strukturalizam), ali ih nije prihvatao, iako im se umnogom približio. U supstitucionoj metodi H. Schuchardta F. Ramovš je našao ključ za utvrđivanje glasovnog sistema u najstarijim razvojnijem stupnjevima slovenskog jezika. Međutijem, počeo je studirati razvitak onijeh romanskih i njemačkijeh dijalekata koji se graniče sa slovenskijem jezikom i utvrdio kako su se romanski i njemački glasovi supstituirali u slovenskom jeziku, odnosno slovenski glasovi u njemačkijem i romanskim dijalektima. Supstituciona teorija uputila ga je na detaljnije izučavanje fonetike (Sieversa, Jespersena i dr.). Kombinatornom fonetikom vješto je povezao sinhrone dijalekatske reflekse s istorijskijem razvitkom glasova (najuspješnije u djelu Kratka zgodovina slovenskega jezika).¹⁵

Na drugom mjestu doslovno stoji da je Ramovš "začel v proučevanju slov. jezika novo obdobje. Izšel je iz mladogramatične šole, ki je bila še trdno zasidrana v indoevropski primerjalni slovnici, vendar je tvorno sprejemal tudi jezikovnoteoretične poglede, ki so ga ločevali od mladogramatikov. S poglobljenimi deli, v katereh so inovativne, prepričljive in tekoče izpeljane rešitve in ki jih odlikuje velika količina dognano obdelanega in dosledno miselno povezanega dokumentarnega gradiva, se je zapisal med najpomembnejše slov. jezikoslovce".¹⁶ Tako je teorijski, a sada pogledajmo kako je Fran Ravnoš vidio dijahronijski slovenski jezik praktično.

F. Ramovš je i sam napisao između dva svjetska rata enciklopedijsku sintezu o slovenskom jeziku. U njoj izrijekom tvrdi da se taj jezik razvio iz praslovjenskog dijalekta, koji su govorila slovjenska plemena, o kojijema govori istorija da su se u toku VI. vijeka n. e. naselila izmedu Drave i Save, po Panonskoj ravnici i po glavnijem linijama, tj. uz Muru, Dravu i stari rimski drum Petovio-Akvileja, po istočnijem Alpima i po Krasu doVenecijanske ravnice, do tirolskijeh i salzburških brda, a na śeveru uglavnom do Dunava. Ova prvobitna prostrana teritorija našeg praslovjenskog dijalekta smanjila se za dobru polovinu.

Ramovš malo dalje izjavljuje da različne geografske prilike, koje su sprječavale življi zajednički život, zatijem različite političke prilike, koje su stvorile nove tačno odijeljene društvene jedinice, uzrok su što je u južnoistočnom predjelu pomenutog dijalekta polagano otpočelo prelaženje u zajednički život sa suśednijem, dotada već više-manje razvijenijem i diferenciranim južnoslovjenskijem dijalektom. Za prvobitni "alpsko-slovenački dijalekat" može se utvrditi da se nije bitno razlikovao od praslovjenskog jezika. Uostalom, moguće je, pa i vjerovatno, da su u njemu, prema drugijem praslovjenskijem dijalektima, već vladale minimalne diferentne artikulacijske nijanse, koje su tek poslije dužeg vremena dovele do jasno formiranijeh različnijeh vokalnih i konsonantskijeh vrijednosti. Ali ova je razlika bila tako neznatna da je nije moguće tačno odrediti.

Prema Franu Ramovšu, glasovno stanje našeg praslovjenskog dijalekta ne odvaja se ni po čemu od praslovjenskog jezika: dijalekat još uvijek ima oba redukovana vokala, tamno ъ i nepčano ь, i to u svakoj poziciji (u jakoj kao i u slaboj), oba nazalna vokala ǫ i ę sa širokijem vokalnim kvalitetom, vokal ы (y), široko "artikulisani diftong ě " s početnijem elementom , široko kratko e i o. Praslovjenske grupe tl i dl, bar u śevernijem govorima (oko Drave i Mure) nijesu još bile asimilovane u l. Dijalekat je potom imao trojako l (velarno, palatalno i srednje), dvojako n i r (obično i palatalno), konsonantske vokale i i u. Zatijem su t' i d' kao zastupnici indoevropskijeh grupa t, (kt) i d, bili još čisti eksplozivi bez ikakvog spirantskog elementa. Pored glasova c, z, s, koji su postali od k, g, x po tzv. drugoj praslovjenskoj palatalizaciji, postojali su u njemu još naročito meki ć, ź, ś, što su postali po analoškoj tzv. trećoj praslovjenskoj palatalizaciji. Praslovjenske grupe tort, tert, tolt i telt glasile su u ovom dijalektu tārt, tālt, tērt, tēlt barem dvjesta godišta poslije naseljenja u Alpima, pa su tek potkraj VIII. stoljeća prelazile u trāt, tlāt, trēt, tlēt (isp. grad, blato, breza, mleko).

Vrlo je važno Ramovševo śljedeće priznanje: "Što nije bilo ni znatnijih morfoloških, sintaktičkih i leksikalnih razlika, potpuno je razumljivo, i ako to nije moguće utvrditi iz beležaka ličnih i geografskih imena, koja čine jedinu jezičku građu za ovo doba. U pogledu akcenta ovaj je dijalekat i predstavljo još konačnu praslovensku epohu, možda s jedinom razlikom da je, kao i srpskohrvatski jezik, umesto indoevropskog dugog akuta imao već kratki akut. Ali i ova kvantitativna razlika provedena je, izgleda, tek u prvo doba posle naseljenja u novoj domovini".¹⁷

Fran Ramovš se ispoljio i ostvario kao mladomramatičarski jezikoslovac i na opštemu i posebnom planu, u globalu i pojedinostima, u Zgodovini slovenskega jezika. Cijela i unutrašnja i spoljašnja povjesnica toga jezika zasnovana je na monogenetskom učenju. To ne mogu pokazati na potrebnom broju primjera zbog ograničenoga obima ovog referata.

Fran Ramovš konstatuje i ovo: "Tako nam na prim. samo jezik pove, da so bili Slovenci v predhistorični dobi in v prvih stoletjih po prihodu v novo domovino del ene jezikovne in etnične južnoslovanske celote, ki je nekaj prej bila del praslovanske enote in ta zopet v davnini nekdaj del enote indoevropske. Prav tako nam jezik pove, kdo so bili sosedje Praslovanov, kateri narodi so prišli z njimi v dotik; jezik nam govori o gibanju slovenskega naroda, o njegovi rasti in o njegovih selitvah, o njegovi duševni in materialni kulturi. Tako je jezik stalni projektor vsega narodovega dejanja in naša človeška težnja skuša vse to spoznati in doumeti".¹⁸

Ramovš podvlači da kao što u svakom jeziku, "tako so se tudi v ide. prajeziku sčasoma pričele pojavljati dialektične razlike; tako so nastali ide. dialekti, ki so osnova poznejših samostojnih ide. jezikov. Glavne prajezikovne dialektične pojave moremo ugotoviti po tem, da njihov obseg še ni omejen na enega izmed ide. jezikov, marveč jih obsega več in sicer takih, ki so si bili (ali so si še) geografski sosedje. Lokalna soseščina se tako izraža v večji ali manjši skladnosti dveh jezikov in iz razbora teh skladnosti moremo sklepati, kakšna je bila relativna geografska lega posameznih ide. jezikov v okviru prajezika. Vse te pojave nam kažejo tudi današnji jeziki s svojimi dialekti; črte, ki vežejo kraje z istim jezikovnim pojavom, imenujemo izoglose. Kdaj so se pričele v prajeziku javljati izoglose, o tem prav nič ne vemo; je pa za lingvistiko to tudi brez pomena; vemo le to, da je bil ide. prajezik popolnoma izobražen jezik. Kakor je na prim. slovenski jezik le oblika praslovanskega in ta zopet oblika indoevropskega in so te oblike nastajale v teku dolgega zgodovinskega razvoja, tako more biti tudi ide. prajezik le oblika nekega še starejšega jezika, ki pa o njem nič ne vemo. Da bi mogli o tem jeziku kaj dognati, bi morali imeti še druge njegove paralelno razvite jezikovne oblike znane".¹⁹

Ramovš za jezik alpskijeh Slovjena kaže da "je bil prav za prav še vedno praslovanski dialekt, ki se je le v maločem razlikoval od tedanjega slovanskega govora Slovanov ob Donavi, za Karpati in v vzhodni Germaniji; vendar tudi sam v sebi ni bil enoten, kakor nikdar nikjer noben jezik ni".²⁰

Sve su to teorijske potvrde u opštoj ravni Ramovševa monogenetskog shvatanja načina postanka i razvitka slovenskog jezika iz južnoslovjenskoga, praslovjenskog i indoevropskoga prajezika. A sad je potrebno navesti, zbog ograničenog obima ovoga rada, još samo bar najmanje tri načina postanka i razvoja vokala: ę, ǫ i ě u posebnoj ravni takode iz Zgodovine slovenskega jezika.

Polazeći od toga kako su se praslovjenski nosni vokali ę i ǫ razvijali u slovenskom jeziku tek po doseljenju alpskijeh Slovjena kao predaka Slovenaca, F. Ramovš teorijski obrazlaže i grafički predstavlja kako su se iz njih kao praizvora i prototipova ponaosob monogenetski razvijali i lančano granali jedan iz drugoga brojni glasovi i dvoglasnici u dijalektima toga jezika. "Sledili pa so si ti štadiji takole:

l.) široka nosna vokala ę in ǫ sta osnova, podedovana iz praslovanščine;

2.) nazalni izgovor slabi najprej v nepoudarjenih zlogih, pozneje tudi v poudarjenih; čim dalj je nazalnost ohranjena, tem izrazitejša je široka kvaliteta vokala; ker se nazalnost ni povsod istočasno izgubljala, je eksistirala doba, ko imamo v tem pasu še ę, ǫ v onem, pravkar nastale oralne, a še izrazito široko ę, ǫ, v tretjem pa je zaradi že zdavnaj izgubljene nazalnosti dolžina zožila reflekse nosnih vokalov;

3.) po drugi osnovni težnji slovenskega dolgega vokalizma se je sčasoma pričela diftongizacija; če je bil enotni vokal še odprt, je mogla iti v smeri na diftonge íe, úo.

Tako imamo v slovenskih dialektih zdaj tri vrste zastopnikov za ę in ǫ v dolgih zlogih, in sicer:

l.) široke nazalne vokale e-jevske in o-jevske osnovne barve;

2.) široke oralne vokale iste osnove in

3.) zožene e-jevske in o-jevske oralne vokale.

Pri drugi in tretji osnovi so seveda možni tudi iz njih izhajajoči diftongi in refleksi, ki so nastali po asimilaciji ali disimilaciji med obema diftongičnima elementoma. V nepoudarjenih zlogih pa sta ę in ǫ, po izgubi nazalnosti kot široka ę in ǫ doživela isti razvoj kot etimološka e in o, le redkokdaj imata svojo posebno pot".²¹ Ramovš u produžetku taj razvoj grafički predstavlja na śljedeći način:

Fran Ramovš, u vezi sa slovom ě, veli kako "smo dokazali, da je dal psl. ě v slovenščini tja do konca prvega tisočletja enkrat monoftongičen široki ; od te stopnje dalje pa ga razvijajo dialekti različno, in sicer v dveh smereh:

1. v severnozapadni polovici se je zožil v ẹ, kar je rezultat omenjene prve razvojne težnje dolgih vokalov, napete artikulacije;

2. v južnovzhodni polovici pa je prej, preden je ta težnja mogla roditi ẹ, nastopila druga, namreč diftongizacija, ki je še široki ali vsaj indiferentni , ē̯ razvijala proti e_. Po fiziološko umljivih in že iz razvoja dolgega  nam znanih asimilacijah med diftongičnima elementoma v diftongih, nastalih iz  in , so nastali današnji raznolični zastopniki za dolgi ě v slov. dialektih, ki jih shematično podaja tale, po razvojnih stopnjah urejeni pregled":²²

Što je poligeneza

Po Milanu Vujakliji, poligenizam je biološko shvatanje da sve 1judske rase ne vode podrijeklo samo od jedne vrste nastale na jednom geografskom mjestu, već da su se formirale na raznijem zemljopisnim tačkama.²³

Prema Rikardu Simeonu, poligenizam znači postanak, genezu, nauk ili pak teoriju po kojoj različiti jezici (ili različne rase i narodi) nijesu potekli od jednoga, nego od više različitijeh prapredaka, tj. nezavisno jedan od drugoga.²⁴

U enciklopedistici poligenizam označava doktrinu po kojoj različne ljudske mase potiču od nekoliko istorodnijeh tipova.²⁵ A u drugoj enciklopediji poligenizam ili poligeneza predstavlja u biologiji učenje o višestrukom podrijeklu neke skupine organizama, od nekoliko primitivnijeh oblika umjesto jednoga, kako ističe monogenizam. Prema tzv. geografskom poligenizmu, ljudski rod potiče od više predaka u različitijem krajevima Zemlje.²⁶

I napośljetku, za Radomira Aleksića, poligenizam (grč. polý - mnogo + genesis - postanak) je antropološka teorija po kojoj je ljudska vrsta nastajala uzastopno u različito vrijeme u raznijem oblastima i od različnijeh rodova čovjekolikih majmuna (antropoidi).²⁷

Dakle, poligeneza je učenje u etnologiji, jezikoslovlju, antropologiji i biologiji po kojemu je mnoštvo naroda, jezika, ljudskijeh, životinjskih, biljnijeh vrsta i rasa nastalo iz više pranaroda, prajezika, praljudi, praživotinja, prabiljaka i prarasa na raznijem mjestima zemljine kugle i u različno vrijeme zavisno od prirodnijeh i povijesnih uslova. Sve je to stvoreno u savršenom redu i poretku voljom neke umne sile kao svemogućega tvorca, zvanog Bog, priroda ili nekako drukčije, da bi se obezbijedio opstanak života na Zemlji. Taj mnogoliki, raznovrsni i raznorodni život ne opstoji kao jedinstvo jednoga, već kao jedinstvo raznolikosti, što će reći da je u svemu živom sadržano jednako opšte i posebito, u vlastitoj opštosti individualizovano. To je jedinstvo mnoštva koje najbolje dokazuje postojanje rasa.

Rasa (arap. ras - glava, podrijeklo, franc. race, tal. razza) je manja ili veća grupa ljudi istog podrijekla, koja se razvila u širu istorijsku kategoriju s naśljednijem, njoj specifičnim, morfološkijem osobinama. U nauci je prihvaćena podjela koju je uveo Georges Cuvier na tri osnovne velike rase: bijelu, žutu i crnu, s prijelaznijem grupama između njih. Savremena antropologija u osnovi prihvata tu podjelu s tijem što umjesto ranijih uvodi nazive: evropeidna, mongoloidna i negroidna rasa, a prijelazne grupe izmedu njih označava kao "rasni sitniš". Ali, ako se pođe od prirodnog jedinstva ljudskog roda, kao polaznog ishodišta, onda se u antropologiji može govoriti samo o varijabilnosti čovječanstva koja se odražava u odgovarajućijem karakteristikama. Ipak, bez obzira na morfološke razlike koje se mogu zapaziti u savremenom čovječanstvu kao pośljedica društvenog razvoja i odgovarajuće prirodne sredine, ljudski rod predstavlja jedinstvenu vrstu s jedinstvenijem biološkim predispozicijama.²⁸

Prema tome, za razliku od etničke i jezičke monogeneze, u svijetu postoji etnička i jezička poligeneza, kako na opštemu, tako i na posebnom planu. Danas se zna da slovenski jezik pripada ne samo zapadnoj grupi južnoslovjenskijeh jezika kao ogranku praslovjenskoga i indoevropskog nego i nostratičkoga, do sada najstarijeg poznatoga prajezika²⁹ kao skupini genetski (po postanku) srodnijeh jezika. Ti jezici nipošto nijesu bili jedinstveni sve do doseljenja alpskijeh Slovjena kao njihovih navodno jedinstvenijeh tvoraca i predstavnika u novu postojbinu, niti su pak svaki nostratički, indoevropski, praslovjenski i južnoslovjenski, pa među njima i slovenski jezik, ponaosob predstavljali dijalekte, kako mnije F. Ramovš. To je shematično i mehanicističko poimanje njihove evolucije u duhu i skladu s teorijom biološkog naturalizma.

Isto tako, nije tačno ni Ramovševo shvatanje i grafičko predstavljanje razvitka glasova jednijeh iz drugih u vidu lančanoga dijeljenja i grananja njihovijeh tobožnjih refleksa kao odrazima u procesima glasovnog razvitka. I to je mehanicističko i shematsko prikazivanje njihove evolucije. Načelno gledano, svi pokazani pojavni oblici vokala ę, ǫ i ě još od prazametka slovenskoga jezika preko južnoslovjenskoga, praslovjenskog, indoevropskoga i nostratičkog do artikulacije govora, opstojali su i razvijali su se pluralno, jedni pored drugijeh, kao paralelne sistemske jedinice. Poznato je još i to da nukleusi postojanja svijeh slovjenskih jezika u temeljnijem sistemskim i tipološkijem strukturama začinju se još prije nego se Indoevropljani počinju preobražavati u Praslovjene. Pobliže, u svakome dijelu praslovjenskog jezika, pa čak i onda kada su stari Slovjeni prebivali u praotadžbini, uśljed njihove još uže, srodnije etnogeneze (i biogeneze), u osnovi se produžuju samooblikovati svi budući slovjenski jezici kao njegovi potomci.³⁰ U tome se ogleda poligenetski (policentrični) razvoj jezika u globalu i pojedinostima.

Očito je da je F. Ramovš sve indoevropske jezike nenaučno pojmio i predstavio kao pojedinačne dijalekte pod uticajem teorije biološkog naturalizma (tzv. Stammbaumtheorie ili rodoslovne teorije) Augusta Schleichera (1821-1868). To potvrđuje kad se poziva na njegovo mišljenje "da se neka jezikovna oblika razcepi v dve mlajši, tidve dalje zopet v dve, tri mlajše itd".³¹ Protiv Schleicherova učenja iznio je god. 1872. Johannes Schmidt (umro god. 1901) svoju teoriju koja je poznata kao Wellentheorie (teorija valova). Po njegovu učenju imao je već ie. prajezik neke dijalekatske osobine; jezici nijesu otcijepljeni jedan od drugoga, nego su među sobom povezani pa zahvaćaju jedan u drugi; nalik su na niz spojenih karika; oštrih dijalekatskih granica nema".³² Iako i ovu tačnu teoriju spominje u svojoj istoriji, Ramovš se nje nije držao, već Schleicherovoga mehanicističkog i shematizovanog monogenetskoga cijepanja jezika i njihovijeh strukturalnih i tipološkijeh jedinica kao integralnijeh sastojaka.

Fran Ramovš kao monogenetski mladogramatičar ispoljio je i statičnost kada je konstatovao da se prvobitni "alpsko-slovenački dijalekat" nije bitno razlikovao od praslovjenskog jezika, da mu se glasovno stanje neposredno po doseljenju alpskijeh Slovjena ni u čemu nije razlikovalo od toga jezika. A to znači da su taj "alpsko-slovenački dijalekat" i praslovjenski jezik posve bili ravni, bez ikakvijeh promjena, pa samim tijem i međusobnih razlika. Međutijem, takvi jezici uopšte ne postoje. Tek od VI. do X. stoljeća "alpsko-slovenački dijalekat" je oformio svoje posebne strukture te se kao takvi kvalitativno i kvantitativno preobrazio u slovenski jezik. To je tipičan primjer skokovitoga mladogramatičarskoga monogenetskog predstavljanja evolucije toga jezika. On je u osnovi mnogo stariji.

Zato se u enciklopedistici neosnovano polazi od toga da po "ugotovitvah F. Ramovša, ki kljub posameznim poskusom zavrnitve v znanosti niso bile presežene, so se prvi nastavki jezikoslovnega razvoja slov. začeli kazati že takoj po naselitvi Slovanov v porečja vzhodnoalpskih rek ter na sosednja panonska in primorska območja, izhajali pa so iz razčlenjenosti praslovanščine. V obdobju od konca 6. do 10. st. so se na podlagi značilnosti zahodnega in južnega pasu praslovanskih govorov tod začele oblikovati posebne poteze alpske slovanščine. To praslovansko narečje, ki se je v leksikalnem, skladenjskem in artikulacijskem pogledu oblikovalo tudi že pod vplivom za Slovane novega življenskega okolja (staroselci, sosedje), je bilo izhodišče razvoja vseh poznejših slov. govorov".³³ Po tome ispada da ni slovenski jezik niti pak slovenski narod kao njegov tvorac i predstavnik dalje od kraja VI. stoljeća nemaju svojijeh korijena i pored toga što njihova povijesna etnogeneza i glotogeneza počinju da se odvijaju od vremena stvaranja kneževine Karantanije u VII. vijeku, a predistorija im seže čak u duboku južnoslovjensku, praslovjensku, indoevropsku i nostratičku praprošlost sve do pojave praljudi i artikulacije njihova govora u staroj prapostojbini i novoj domovini.

Potrebno je izvršiti reviziju rekonstrukcije istorijske i uporedne lingvistike ne samo Ramovša nego i u slovenistici i slavistici uopšte u duhu i u skladu s poligenetskijem učenjem. Tome učenju najbolje odgovara strukturalizam u jezikoslovlju, lingvistički smjer koji u proučavanjima stavlja težište na istraživanju jezičke strukture. Osnovno mu je načelo da jezičke pojave ne valja posmatrati izolovano, već u njihovoj uzajamnoj vezi i međusobnom djelovanju jer svaka lingvistička činjenica postaje pravom činjenicom samo kada su istraženi svi odnosi sa sličnijem činjenicama istoga reda i određenog sloja jezičke strukture. Stoga se u proučavanjima pazi kojemu sloju lingvistička pojava pripada, pa je ravan (ravnina, nivo, sloj) jedan od osnovnijeh strukturalističkih termina.³⁴ Tom metodologijom će se ispraviti mladogramatičarski pogubni atomizam, proučavanje elemenata izolovano izvanj strukture, s jedne i suštinski prevrjednovati monogenetska mladogramatičarska saznanja, s druge strane. To je dug jezikoslovne i slovenistike i slavistike.

Valja znati još i to da od dva prostrana domena istorije jezika jedan je u isti mah i dio povijesti naroda. To je spoljašnja istorija jezika čiji je sadržaj ono što se događa s jezikom, dok ono što se zbiva u jeziku, očevidno pripada njegovoj unutrašnoj povijesti. Unutrašnje promjene u svijetu elemenata što sačinjavaju jezik, koji tvori ogromni i složeni sistem znakova, pośeduju svoje posebne autonomne uslovljenosti, takve koje proističu iz života toga sistema, a ne iz života društva koje se njim služi.³⁵ Te se promjene u svakome jeziku, pa i u slovenskom, događaju od njegova prapočetka i na njima je zasnovana unutrašnja evolucija, a spoljašnja istorija stvara dijalekatska grananja. U tome se manifestuje strukturalistički način interpretiranja njihovijeh povjesnica. 

I još bliže, obično se u laičkoj svijesti i u teorijskoj lingvistici uzima da aktuelnijeh promjena u jeziku govornici najčešće i nijesu svjesni - budući da su one izrazitije uočljive tek u vremenskom koraku koje omeđuju barem dvije generacije govornika. S druge pak strane, zna se da su jezičke promjene neminovne, neprekidne, evolutivne, zakonomjerne, jeziku prirođene, a opet unutrašnjijem i spoljašnjim uzrocima motivisane. Poznato je da su uzroci jezičkijem promjenama unutrašnja logika jezičkog ustrojstva - jamačno s jedne, i promjene u izvanjezičkom univerzumu, koji jezik okružuje, dakle u nejezičkom kontekstu - s druge strane. Izvjesno je takođe da su im rezultati, "u vezi s jezikom", tj. u njegovoj sudbini - dakle "spoljašnja istorija jezika", ili "u samom jeziku". Sve rečeno vrijedi i za normirani, standardizovani jezik, znači i za slučajeve kada, uz postojeća implicitna, propišemo i eksplicitna pravila upotrebe jezika u njegovome govornom i pisanom vidu (normativna gramatika, rječnici, pravopis i sl.). U takvijem slučajevima jezičke promjene su jedino polaganije, a sam jezik je unekoliko konzervativniji, osobito u pisanom vidu njegova ostvarenja, i kako neki kažu - postaje "elastično stabilan", no podložan je svakovrsnijem promjenama i dalje - razumije se. Postoji i ozbiljan komunikacijski razlog za takvo ponašanje jezika: naime, i kada se jezik uopšte ne bi mijenjao, i kada bi se neprekidno stihijski mijenjao, to bi vremenom jednako škodilo razumijevanju ili čak onemogućavalo valjano tumačenje jezikom oblikovanijeh poruka.³⁶ Sve se to odnosi i na slovenski jezik u govornoj i standardnoj realizaciji, u dijahroniji i sinhroniji.

Kada se u izvorima i literaturi govori o alpskijem Slovjenima i njihovim potomcima Slovencima, redovno se u vezi s njima spominju Veneti (Venedi, Vendi, Vindi) i druge sinonimne nominacije i atribucije. A to nikako ne može biti slučajno. Isto tako pa i kad se još čak u antičko doba pojavljuju slovenski jezički elementi, kao npr. alternante grafema ě i ostali pojavni oblici na Atestinskijem gramatikalnim tablicama³⁷ iz V. vijeka stare ere, nespojivi s vremenom datiranja njihova nastanka od strane Ramovša. Ograničenja monogenetskoga mladogramatičarskog načina interpretiranja povijesti slovenskog jezika predstavljaju nezaobilaznu i nepremostivu prepreku da Venete i njihove sinonimne nazive vremenski skladno identifikujemo kao Slovjene, čije se ime u vrelima posigurno javlja vrlo kasno - tek sredinom VI. stoljeća. Oni su i prije toga, svakako, pod tijem ili nekijem drugim imenom morali opstojati. A kako stoje u svjetlosti poligenetskeg učenja, pokazaću na najnovijim rezultatima proučavanja njihove pojave višestrukog hrvatskog akademika Radoslava Katičića kao velikog autoriteta.

Po Katičiću, tek Plinije, kako se čini, u svojemu Prirodopisu ima pouzdane vijesti o Slovjenima. On spominje narod koji se zove Venedi i živi na Visli.³⁸ To ime upućuje na to da je svoje vijesti dobio od Germana jer su oni tijem imenom od starina nazivali svoje slovjenske suśede. I Tacitu su poznati Venedi kao narod istočno od Sueba. Veoma je zanimljivo što on ne može odlučiti jesu li oni još Germani, dakle ratari, ili su već Sarmati, a to će reći iranski stočarski nomadi.³⁹ Prema tome, Slovjeni mu pokažuju kulturno lice koje je negđe između toga dvoga.

R. Katičiću je vrlo vjerovatno da su Germari ime Venedi od nekoga drugog indoevropskoga naroda srodnog jadranskijem Venetima prenijeli na Slovjene kada su se oni nastanili na Visli, đe su prije toga bila selišta baltičkijeh Veneta.⁴⁰ Stoga je nesigurno odnosili se Plinijeva vijest doista već na Slovjene ili možda još na prvobitne baltičke Venete. Ono prvo je, međutijem, vjerovatnije jer Tacit pod imenom Venedi nedvosmisleno već izvještava o ranijem Slovjenima. Naime, opisuje ih kao vitalan i dinamičan narod koji, daleko od toga da bi stajao pred nestankom iz povijesti, upravo tada započinje snažno širenje i svojijem pljačkaškim pohodima uznemiruje široke prostore istočne Evrope, od finskijeh naroda na śeveru do Peukina na donjem Dunavu. U istom pravcu upućuje i zemljopisac Klaudije Ptolomej (II. stoljeće n. e.). U svom opisu zemlje Sarmata spominje velik narod koji se zove Venedi i živio je na donjoj Visli, u suśedstvu kojega su se tada bili naselili i Goti. Za istočni dio Baltičkog mora on donosi ime Venedski zaliv, a u Karpatima poznaje Venedske gore.⁴¹ Manje je čvrsto utemeljena pretpostavka da se u Ptolomeja prvi put potvrđuje i ime kojijem su Slovjeni nazivali sami sebe.⁴² To se ime, kako se čini, ipak prvi put zasigurno susrijeće u Pseudo-Cezarija, kojega se djelo pripisuje sredini VI. vijeka. Već on govori o Slovjenima kao o narodu na Dunavu⁴³ - završava Katičić.⁴⁴

Prema tome, i iz ovijeh Katičićevih proučavanja slijedi da je neslovjensko ime Venedi, ma koliko ukazivao na dileme i dvosmislenosti nekijeh antičkih pisaca koje spominje, zapadnoevropskog podrijekla, te da je kao takvo prenešeno na Slovjene, shvaćene kao i kod Ramovša populistički (a ne etnički) kao narod, a bili su etnička zajednica. Sva njegova saznanja o tijem Venedima upućuju na Slovjene dok su prebivali u praslovjenskoj zajednici, s epicentrom na Odri i Visli. Tu se nalazila njihova pradomovina i baltoslovjenska jezička zajednica poslije koje su se selili na istok, zapad i jug. Ime Venedi na tom prostoru nije se imalo na koga drugog odnositi do na njih. I Katičićevi rezultati istraživanja otkrivaju da poligenetsko učenje otvara široki put za verifikaciju prisustva slovenskijeh jezičkih elemenata u vrelima koja potiču još iz antičkijeh vremena, zapravo uzajamno se potvđuju. Na taj način se uklanjaju sve monogenetske prepreke koje su to onemogućavale, bile smetnja da se Veneti priznaju i kao preci Slovenaca.⁴⁵ Za to više nema ni nominalnijeh ni sadržinskih prepreka.

Zaključak

Polazeći od svega izloženog, sa sigurnošću se može sažeti da su u lingvističkom djelu Frana Ramovša, i pored njegova neprocenjivoga pionirskog značaja za jezikoslovnu slovenistiku, došli do punog izražaja nedostaci i ograničenja monogenetskoga (monocentričnog) etničkog i jezičkoga pristupa. To je ponajviše uzrokovano njegovom pripadnošću njemačkoj mladogramatičarskoj školi. Ti se nedostaci i ograničenja ogledaju u proučavanju jezičkijeh pojava izolovano od sistema kojijema funkcionalno pripadaju. Time je izvršeno njegovo atomiziranje, izolovanje elemenata izvanj njihova aktivnog suodnosa u jeziku kao sistemu glasova iskazanijem znakovima koji se neprestano mijenjaju u govornom aktu. Drugo ogrješenje F. Ramovša kao mladogramatičara dolazi do izražaja u tome što je slovenski jezik u globalu i u pojedinostima dijahronijski predstavljao s pozicija biološkog naturalizma. A to znači da ga je iz indoevropskoga preko praslovjenskog do južnoslovjenskoga prajezika izvodio statično mehanicistički i shematizovano, kao da je iz njih kao jedinstvenijeh praizvora i prototipova nastao u vidu samo jednog dijalekta koji se tek od kraja VI. do X. vijeka raslojio i razgranao u više govora, dijalekata i narječja i skokovito preobrazio u slovenski jezik kao nov kvalitet. A njegove je glasove na pojedinačnome planu shvatao kao psiho-fizičke, psiho-fizološke pojave koje se cijepanjem lančano razlažu i granaju na način da proizilaze jedni iz drugijeh.

I u tome se manifestuje mladogramatičarski shematizam i mehanicizam. Zato je Ramovšev lingvistički opus poslužio kao tipičan primjer za izricanje kritike monogenetskoga (monocentričkog) etničkog i jezičkoga pristupa uopšte. On mora podleći neminovnoj reviziji.

Negaciju monogenetskoga mladogramatičarskog pristupa u jezikoslovlju predstavlja poligenetski (policentrični) prilaz. Taj prilaz podrazumijeva da su se mnogi narodi i njihovi mnogobrojni jezici razvili iz više pranaroda i prajezika u različno vrijeme i na različitijem mjestima zemljine površine zavisno od prirodnijeh i povijesnih uslova. Jezici su oformljeni i po genetskoj užoj i široj srodnosti u više vrsta i porodica kao njihovijeh ogranaka na temelju njihovijeh unutrašnjih i spoljašnjijeh povjesnica. Slovenski kao zapadni južnoslovjenski, praslovjenski, indoevropski i nostratički jezik od samoga prapočetka svojega postanka i razvitka u vidu artikulacije govora njegovijeh prapredaka imao je unutrašnje promjene, neminovno uzrokovane međusobnijem uzajamnim suodnosima njegovijeh glasova, fiksiranih znakovima kao simbolima. Ti glasovi u njemu opstoje kontinuirano od praiskona pluralno, razvijaju se paralelno jedni pored drugijeh, a ne jedni iz drugih. Stalne unutrašnje promjene kao magistralni pokretač njegove evolucije u neprestanoj jezičkoj djelatnosti govornika odvijaju se i produkuju nove glasove u zavisnosti od ravni, nivoa ili sloja kojemu pripadaju. A u spoljašnjoj istoriji slovenskog jezika, zavisno od toga što se s njim događa u vezi sa slovenskijem narodom kao njegovim tvorcem i predstavnikom, dolazi do njegovijeh dijalekatskih grananja, cijepanja i zbližavanja. U tome se jasnije nego u bilo čemu drugom ogleda i kondenzuje sudbina toga naroda kao etnikuma.

Strukturalističko interpretiranje povijesti slovenskog jezika otvara široki prostor za razumijevanje i objašnjenje njegovijeh pojava u izvorima koji datiraju čak iz antičkog vremena, za razliku od monogenetskoga mladogramatičarskog učenja koje je taj jezik jako "pomladilo" jer mu je povjesnicu krivo rekonstruiralo. To važi i za Venete kao prapretke Slovjena i Slovenaca.

Napomene

1 Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1966, 590.

2 Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, I, A-0, Matica hrvatska, Zagreb, 1969, 893.

3 Nova enciklopedija u boji Larousse, Vuk Karadžić-Larousse, II, L-S, Vuk Karadžić, Beograd, 1978, 1189.

4 Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 5, L-Nigh, Zagreb, 1979, 553.

5 Radomir Aleksić, Rečnik stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1978, 502.

6 Vojislav P. Nikčević, Monogenetska i poligenetska teorija o jeziku, Ovdje, br. 204, 11, i br. 205, 10-11, Titograd, 1986.

7 Vojislav Nikčević, Vukova reforma jezika i pravopisa i Crnogorci, Obeležja, godina XVIII, br. 1, Priština, januar-februar 1988, 25.

8 Stjepan Babić, Jezik, "Panorama", Zagreb, 1967, 153-154. i Milka Ivić, Pravci u lingvistici, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1963, 41, ističe kako su neki naučnici, kao recimo Brugmann, bili skloni tome da prvjenstveno u fiziološkoj konstrukciji čovjeka traže uzroke različitijeh razvojnih težnji (u konkretnoj organizaciji govornog aparata). Drugi su opet, pod uticajern psihološkijeh ideja o jeziku (najviše u duhu Vundtovog učenja o jeziku) tražili, u prvom redu, psihološke uzroke jezičkijem promjenama. A Rikard Simeon, nav. djelo, I, A-O, 831-832, pišući o mladogramaticima ili mladogramatičarima, podvlači osnovno načelo mladogramatizma njihovo gledanje na jezik kao na individualnu psihofizičku (ili psihofiziološku) djelatnost. Dvostrukost jezičke prirode (tj. individualnopsihološka i fiziološka strana) odrazila se u formulaciji metoda istorijskog proučavanja procesa jezičkog razvitka u utvrđivanju analogije te otkrivanju i opisivanju fonetskijeh zakona, u čemu su se opet ispoljila ranija gledanja na jezik kao na prirodni organizam koji je u svojemu razvitku podvrgnut strogijem i bezizuzetnim zakonima.

9 Vojislav P. Nikčević, Gramatika crnogorskog jezika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2001, 77-78, nap. 2.

10 Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević, Marija Znika, Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1995, 39.

11 Branislav Ostojić, Kratka pregledna gramatika srpskoga jezika, drugo izdanje, Nikšić, 1998, 21.

12 Bertil Malmberg, Moderna lingvistika, Slovo ljubve, Beograd., 1979, 20-21.

13 Isto, 141.

14 Vojislav Nikčević, Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije. Tom I (Od artikulacije govora do 1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993, 159.

15 R. Kč., Ramovš, 1. Fran, Enciklopedija Jugoslavije, 7, R - Srbija. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, MCMLXVIII, 39.

16 T. Lo., Ramovš Fran, Enciklopedija Slovenije, 10, Pt-Savn, M1adinska knjiga, Ljubljana, 1996, 78.

17 F. Ramovš, Slovenački jezik, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka Prof. St. Stanojevića, IV knjiga, S-Š, Bibliografski zavod , Zagreb, 1929, 219-220.

18 Fran Ramovš, Kratka zgodovina slovenskega jezika, I. V Ljubljani pri Akademski založbi, 1936, 13-14.

19 Isto, 15-16.

20 Isto, 22.

21 Isto, 170-171.

22 Isto, 185-186.

23 Milan Vujaklija, nav. djelo, 742.

24 Rikard Simeon, nav. djelo, II, P-Ž, 82.

25 Nova enciklopedija u boji Larousse, II, L-Š, 1415.

26 Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 6, 494.

27 Radomir Aleksić, nav. djelo, 589.

28 Nova enciklopedija u boji Larousse, II, L-Š, 1491.

29 Alemko Gluhak, Porijeklo imena Hrvat, Zagreb, 1990, 67, drži da se nostratički prajezik vjerovatno govorio do XV. hiljadugodišta prije n. e., premda ima i njegova mlađeg datiranja, kao gođ još i to da su porodice nostratičke natporodice afrazijska (semitohamistska), indoevropska, kartvelska (južnokavkaska), uralska, dravidska, altajska i još neke druge. Na ostalijem mjestima zemaljske kugle opstojali su drugi genetski srodni jezici i njihove porodice, poligenetski nastali.

30 Vojislav Nikčević, Crnogorski jezik. Tom I, 21.

31 Fran Ramovš, Kratka zgodovina slovenskega jezika, 107-108.

32 Stjepan Ivšić, Slavenska poredbena gramatika. Priredili Josip Vrana i Radoslav Katičić, Zagreb, 1970, 2. Milan Mihaljević, Slavenska poredbena gramatika, 1. dio Uvod i Fonetika, Školska knjiga, Zagreb, 2002, 4, s pravom drži da se "doista – svi jezici neprestano mijenjaju. Neki se jezici mijenjaju sporije, a neki brže. Isto se tako jedan jezik katkad mijenja sporije, a katkad brže". Tu su promjene predstavljene pomoću slike talasa (vala). "Kada bacimo kamenčić u vodu, on uzrokuje nastanak vala koji se u koncentričnim krugovima širi dok ne naiđe na prepreku i zamre. Svaki val dopire, dakle, samo do određene crte. Takav se način prikazivanja jezičkih promjena uobličuje nakon njemačkog jezikoslovca druge polovice 19. st. Johannesa Schmidta, a poznat je pod nazivom teorija valova (njem. Wellentheorie)" – završava Milan Mihaljević.

33 Jezik, Enciklopedija Slovenije, 11, Savs - Slovenska m, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1997, 166.

34 Stjepan Babić nav, djelo, 260. Bertil Malmberg, nav. djelo, 86, naglašava: "Uz pomoć instrumentalnih metoda fonetičari su u zvukovnim elementima govora otkrili čitav niz tipičnih i diferencijalnih obeležja, koje ne bi moglo primetiti ni najistančanije ljudsko uho. Naročito su značajne mnoge promjene koje nastaju u samoglasnicima i suglasnicima kad se kombinuju jedan s drugim i s prozodijskim obeležjima kakva su akcenti ... Postoji, zapravo, onoliko varijanata jednog glasa koliko ima kombinacija tog glasa s drugim fonetskim elementima. Moderna spektografija mnogo je doprinela da se pokaže koliko su brojne ove varijacije jednog glasa, koliko ima kombinacija tog glasa s drugim fonetskim elementima. Osim toga, ne postoje dve osobe koje obrazuju glasove na potpuno isti način; akustička struktura glasova varira takode kod različitih pojedinaca". U govornomu aktu glasovi u međusobnijem uzajamnim odnosima i kombinacijama zapravo predstavljaju glavne uzročnike varijantno polarizovanijeh vokala ę i ǫ s pokazanijem sekvencama i alternanti, ne glasa niti pak dvoglasnika, nego grafema ě, a ne njihovo skokovito razlaganje ili cijepanje na nove glasove i dvoglase. Zato su produkt suodnosa.

35 Pavle Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Srpska književna zadruga, kolo LXIV - knjiga 429, Beograd, 1971, 5-6.

36 Milorad Radovanović, Predgovor u knjizi Srpski jezik na kraju Veka Milorada Radovanovića, Branislava Brborića, Ivana Klajna, Dragoljuba Petrovića, Živojina Stanojčića, Miloša Lukovića, Draga Ćupića, Mitra Pešikana, Institut za srpski jezik SANU i S1užbeni glasnik, Beograd, l996, 1.

37 Vinko Vodopivec, Atestinske tablice verski in jezikovni pomniki naših prednikov, Zbornik prve mednarodne konference Veneti v etnogenezi srednjeevropsega prebivalstva, Ljubljana, september 17-18. 2001, 167 -181.

38 Plinije, Naturalis historia 4, 97. Vijesti starijeh pisaca koje se mogu odnositi na Slovjene sada su skupljena i komentarisana u ruskoj knjizi Svod drevnejših izvestij.

39 Tacit, Germania 46.

40 Fran Ramovš, Kratka zgodovina slovenskega jezika I, 4-5, uzima da su ime "Slovenov nekoč spravljali v zvezo s korenom slov- v besedah slovo, slava (v morfološkem oziru bi bilo to ide. deblo na -en, ki bi zelo zgodaj posplošilo obliko nom. sing. *slovēn kot osnovo in bi preko plur. Slověne prišlo v kontakt s tvorbami na -eno-; v tem primeru bi značilo sprva 'človeka, ki mi je po govoru razumljiv', torej nekašno poimenovanje kot ga imamo v němьcь); zaradi sufiksa -ěno- pa je iskati v elementu slov- krajevno označbo t. j. Slověne so prebivalci ob reki Slova, Slava v pradomovini; ta razlaga je več kot verjetna g1. M. Budimir in J. Rozwadowski, Belićev Zbornik, str. 97 in 129; koren slov- iz ide. k'leu je pomenil 'teči, pluti, prati'. Romanski sosedje so imenovali Slovence Sclavons (furlanski, plural; krajevno ime pri Pordenone); latinska oblika je bila Sclauani (ě je podan z -a-), rabijo jo tudi Nemci v svoji uradni latinščini, dočim je preprosta nemška govorica rabila Winidi, danes Winden, windisch t. j. stari germanski naziv za staroevropske Venete ob Baltiku, ki so jih absorbirali Germani z zapadne, Slovani pa z vzhodne strani, ime pa so Germani obdržali za svoje nove vzhodne sosede, Slovane". U Enciklopediji Slovenije, 11, Savs-Slovenska m, 165, takođe stoji: "Slovani so sami sebe imenovali Slověne (ednina Slověninъ, pridevnik slověnьskъ), čeprav za to slovansko obliko imena, ki je prvič ispričana v stari cerkveni slovanščini, ni čisto gotovo, da se je nanašala na vse Slovane. Glede etimologije besede Sloven se mnenja razhajajo. Po najstarejši (1374, kronist P. Pulkava) in hkrati najbolj ustaljeni domnevi je osnova *slov- povezana z izrazom *slovo, "beseda" (tj., kar se sliši) in glede na to označuje Sloveninъ pripadnika ljudstva, ki govori in razume (sliši) izgovorjeno besedo (v primerjavi s slovanskim poimenovanjem Nemci za germansko ljudstvo, ki se zdi nemo, ker govori po tuje). Vendar je ta razlaga z besedotvornega stališča problematična, zato vrsta etimologov meni, da je ime ljudstva ispeljano iz nekega zemljepisnega imena s korenom *slov-, izhajajočim iz indoevropskega *k'lo- (umivati,izpirati), ki se ohranja še npr. v rečnih imenih (rus. Sluja, polj. Sława in litovsko Šlavé). Tujci so Slovane označevali na načina: s prevzemom imena, ki so ga Slovani uporabljali zase, in z njegovo prilagoditvijo v gr. (Sklabenoí, Sklavinoí, Sklaboí) oz. lat. (Sclavi, Sclaveni, Sclavini) ali pa s svojim imenom za Slovane. Za S. je drugi način pomenben predvsem zaradi oznak Wenden, Windische, s katerima so Nemci označevali tudi Slovane oz. S. v Vzhodnih Alpah. Nem. oznaka za Slovane oz. S. izvira iz oznake Germanov za njim sosednje Pribaltske Venete in se je prenesla na prav tako sosednje, Slovane. Na Slovane na Koroškem se je izraz v obliki Winedi nanašal že v 1. pol. 7. st., čeprav je pomenil tudi Slovane sploh ... Natančneje je opredeljen le izraz Windische (vindisch) s katerim so Nemci na Avstrijskem označevali slov. sosede in njihov jezik."  Sve sam ovo opširno naveo da se pokaže kako je nepotrebno stvorena velika zbrka oko etimologije imena Slověne i Slovenec kao njegove etnonimske izvedenice. Još je znameniti hrvatski etimolog Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga treća, poni² - Ž, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1973, 282, poslije konstatacije da se njihova osnova slov- tumači na šest i više raznijeh načina, naglasio kako je najobičnije i "najprihvatljivije mišljenje, da je to korijen apelativa slovo  'riječ' (...) da ‑ěninъ označuje jednog pripadnika naroda koji govori tu riječ". Time uklanja kao nenaučnu teoriju Budimira i Rozwadowskog koji "identificiraju osnovu sa ie. *k'leu 'teći, plaviti, prati, čistiti', prijevoj *k'lou-", odnosno postavku koja s tom osnovom dovodi u vezu pokazana imena. P. Skok je isto tako dobro uočio da ime Slověne predstavlja simbiozu osnove slov- od slovo + vene iz Veneti (Venedi i dr.) kao naziva "koji daju Slavenima Nijemci i Ugrofinci: njem. Wenden pl., pridjev windish, kod austrijskih (alpskih) Nijemaca, Slovenec, Finci Veneja, Estonci Venelane ... Naziv Wenden = Veneja potječe očevidno od naziva keltskog plemena Veneti, koji su, prije nego se odseliše na zapad, stanovali u blizini Slavena ili su možda s njima živjeli u simbiozi ili su možda njima vladali. Za prijenos imena jednog naroda na drugi ima dosta primjera, upor. ime romanskih Francuza, Burgunda, Langobarda itd." A to dalje znači da je ime Slověne i od njega etnonim Slovenec stvarno nastalo kao lingvosimbioza ili pak po osnovu suśedstva ili zajedničkog življenja spomenutijeh etnikuma. Uostalom, i u Enciklopediji Jugoslavije, 7, R - Srbija. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, MCMLXXIII, 229, još poodavno je prihvaćeno da su "u izvorima iz onog vremena, pisanim na latinskom jeziku, Slovenci, Sclavi, Sclavoni, Sclaveni, Sclavini i sl., ili su pak, dobili ime po Venetima antičkog doba, Windes, Winadi, Windi. Ime Windi u obliku Windisch za osnovu Slovenaca sačuvalo se ponegdje među Nijemcima do današnjih dana. Sloveni uopće nazivali su sebe "Slovjene", u jednini. Slovenci su taj naziv preuzeli kao svoje narodno ime, samo što su nov oblik Sloven (Slovjenin), prema obliku Slovenka za ženski rod, promijenili u Slovenec. Oblik Sloven poznaje, uz oblik Slovenec, još osnivač slovenske književnosti Primož Trubar (1508-1586) kad govori o Slovencima kao etničkoj jedinici". Sve je to, kad se dovede u pokazani poredak pojmova, saglasno ne samo sa Skokom nego i sa mojom etimologijom svijeh slovjenskih nominacija kao lingvosimbioza slovjensko-neslovjenskijeh naziva u studiji Veneti in Sloven(c)i iz knjige Z Veneti v novi čas. Odgovori - Odmevi - Obravnave (Zbornik 1985-1990). Uredil in izdal Ivan Tomažič, Ljubljana, 1990, 313-361.

41 Klaudije Ptolomej, Geographia 3, 5, 1; 19; 20; 21. Ta imena Ptolomej piše Oὐενέδαι i Oὐενεδικός.

42 Ibid. 3, 5, 21: Σταυανοί 6, 14, 9:Σουοβηνοί.

43 Pseudo-Cezarije, Dialozi, PG 38, 985. Tabula Peutingeriana (3/4. st.) donosi Venedi ne samo na Baltičkom moru nego i iznad dunavskoga ušća.

44 Radoslav Katičić, Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1998, 130. Nepobitan dokaz u prilog tome da su Veneti stvarno Slovjeni pruža Milan Mihaljević, nav. djelo, 70, nap. 53, kad konstatuje da su Polabljani svoj "jezik zvali slavenskim (slüvenst'ě) ili vendskim (venst'ě)". Akademik Radoslav Rotković, Ilustrovana historija crnogorskog naroda I. Pomorje zapadno, Kraljevina Vojislavljevića, Podgorica, 2003, 29, ističe da su Germani sve Slovjene nazivali Vendima (Wenden). Veneti kao Slovjeni i Veleti kao jedna plemenska skupina Slovjena razišli su se u dva pravca. Oni koji su pošli na istok, na teritoriju koja je kasnije nazvana Rusijom, promjenom en>ja postali su Vjatiči, a oni što su krenuli ka Odri i preko nje na zapad postali su Ventiči, Vendi, to jest Slovjeni u širemu smislu. Svaka Zemlja Slovjena, što će reći pokrajina s većinskijem slovjenskim stanovništvom, za Germane je bila Wendland – tvrdi akademik Radoslav Rotković.

45 Vojislav P. Nikčević, Nova spoznanja o Venetih kot prednikih Slovencev, Zbornik prve mednarodne konference Veneti v etnogenezi srednjeevropskega prebivalstva, Ljubljana, september 17-18. 2001, Jutro, Ljubljana 2002, 122-130.

Sažetak

Kritika monogenetskoga (monocentričnog) etničkoga i jezičkog pristupa

Fran Ramovš kao mladogramatičar

Autor u ovome radu analitičko-kritički razmatra pojam monogeneze, ko su i što su mladogramatičari, daje prikaz Frana Ramovša kao monogenetskog mladogramatičara i u svjetlosti pojma poligeneze ocjenjuje njegov lingvistički rad kao jednoga od naznačajnijih utemeljivača jezikoslovne slovenistike. Njegovu pripadnost monogenetskome etničkom i jezičkome učenju ogleda se u tome što je slovenski jezik, koji mu se formirao tek od kraja VI. do X. vijeka, predstavio samo kao jedan dijalekat do konca VI. stoljeća tako kao da je potekao iz jedinstvenoga južnoslovjenskog, praslovjenskoga i indoevropskoga prajezika. A pripadnost njemačkoj mladogramatičarskoj školi ispoljio je u izolovanome proučavanju elemenata toga jezika izvanj njegova sistema, tj. u njihovom tzv. atomizmu, kao gođ i u poimanju njegovijeh glasova kao psiho-fiziološkijeh, psiho-fizičkih pojava koje se cijepanjem lančano razlažu i granaju razvijaući se jedan iz drugih. Negacija toga shematičkoga i mehanicističkog shvatanja jeste strukturalističko učenje po kojemu se zametak svakog jezika, pa i slovenskog, nalazi u prapočetku njegova nastanka od nostratičkoga, preko indoevropskoga i praslovjenskog do južnoslovjenskoga prajezika. A glasovi mu se razvijaju u neminovnijem međusobnim uzajamnijem suodnosima zahvaljujući stalnijem unutrašnjim i spoljašnjijem promjenama tokom govorne djelatnosti. To otvara širok prostor za prihvatanje Veneta i njihova jezika kao predaka Slovenaca i prapočetaka slovenskoga jezika.